Opis
Nasuprot stvaralaštvu velikih i nacionalno slobodnih europskih naroda hrvatska se književnost tijekom cijeloga 19. stoljeća — zbog specifične političke, »nedržavne« realnosti zemlje — razvijala atipično. To je i u pitanja nacionalne književno-povijesne periodizacije nužno unijelo podosta problema: činjenica da sve do pred sam kraj 19- stoljeća hrvatska književnost u stilskim traženjima i motivsko-tematskim interesima zaostaje za europskim stvaralaštvom i do četrdesetak godina (u vrijeme kad se u nas tek počinje formirati jedinstveni književni jezik, Balzac već zaokružuje svoju Ljudsku ko-mediju) — dovela je do toga da romantizam prije svega, a donekle bi se to moglo ustvrditi i za realizam, ni kao čvrsta, niti kao dominantna stilska formacija u nas i ne postoje. U prvom slučaju može se govoriti o razdoblju integracije različitih, katkad čak i dijametralno oprečnih (s obzirom na razvoj europskih literatura) stilova: klasicizma s jedne, sentimentalizma, romantizma i pseudoromantizma s druge strane u djelima pisaca došenoinske epohe, dok je temeljna karakteristika realističkog razdoblja kontinuiranje osnovne Senoine literarne koncepcije (sve do kraja stoljeća), s obilježjem neprestanog isprepletanja romantičarskih i realističkih stilskih postupaka, primijenjenih, uglavnom, na domoljubnu i socijalno determiniranu tematiku.
