Opis
Bježeći od pompoznosti i izrugujući se ozbiljnosti tih „posljednjih riječi” Vladimir Nabokov će u “Blijedoj vatri” Rablaisovo „veliko možda” citirati kao „the grand potato” – „veliki krumpir”. Početak je šezdesetih i velike riječi i velike geste sve su manje na cijeni. Umjesto Rablaisa, što se s crnim jedrima na vjetru upravo sprema otisnuti prema drugoj obali, na cijeni je onaj engleski lord čije su „posljednje riječi” navodno bile: „Ima li senfa u hladnjaku?”
Postmoderna osjeća specifičnu nelagodu spram pompoznosti i ozbiljnosti, i uopće spram genija. Nakon komične uvjerenosti u vlastiti genij Dalija, nakon tragične uvjerenosti Hitlera u svoje poslanje, nakon velikog uspjeha znanstvenika u stvaranju oružja za potpuno uništenje svijeta, dionice raznoraznih genija, komičnih ili tragičnih, naglo su pale. Nabokov bilježi taj pad: „grand peut-etre” sada se čita kao „the grand potato”. Posljednje riječi velikog klasika zamjenjuje ironija i govor obješenjačkih učenika.
Nabokovljeva “Blijeda vatra” dijalog je postmoderne s Velikom Književnošću. U srcu romana nalazi se četverodjelni spjev izmišljenog genija američke poezije Johna Shadea (1898.-1959.), ispisan u četiri pjevanja i 999 redaka. Drugo i Treće pjevanje predstavljaju istinska remek-djela američke poezije. Ali što raditi početkom šezdesetih sa spjevom o smrti kćeri i propitivanju onostranog, što raditi s umirućim Rablaisom?
