Opis
Realizam u hrvatskoj književnosti nosi u svome stilu većinom pravaško obilježje: u njemu je sinteza kritičnosti, satiričnosti i emotivnosti, u njemu je i romantičnog zanosa, i pejzažne idiličnosti, i patriotske sentimentalnosti. Imamo li to na umu, moramo zaključiti da je Novak u stilskom pogledu pisac drugoga, drukčijeg tipa. On je, rekao bih, pravi realist. Pripovijeda mirno, sabrano, objektivno i bez strasti. Ne služi se pjesničkim sredstvima kao što su npr. metafore. Njegova je rečenica, reklo bi se, izvještajno suha, ali ipak sugestivna i uvjerljiva. I nadasve čvrsta. Stamena. U pisanju Posljednjih Stipančića držao se Novak načela što ga je tri desetljeća poslije formulirao Ford Madox Ford, a mogli bismo to nazvati zlatnim pravilom romanopisca: da pišući ne smije otkrivati svoje sklonosti i opredjeljenja. Ali se Novak nije dogmatski držao ni toga načela, što ga je tako rigorozno primijenio u Posljednjim Stipančićima; kao Henry James, njegov suvremenik, i Novak se opirao intelektualnoj i umjetničkoj lijenosti videći u njoj najvećeg neprijatelja svakome piscu, pa je u nekim drugim njegovim romanima — u Titu Dorčiću, na primjer — dopustio da se tu i tamo tiho čuje, ili barem nasluti, i njegov (autorov) glas.
