Opis
“Ex Ponto” je književna kritika dočekala s pažnjom i razumijevanjem. Označila je to djelo kao “neobičnu knjigu” u kojoj “Pjesnik razgovara sa svojom dušom”. Pisani u ritmičkoj prozi, ti lirski zapisi iz progonstva bili su izraz dubokog razočaranja mladića. Mladića koji na kraju svjetskog rata samom sebi postavlja pitanje o smislu vlastite egzistencije. No autorova želja za samozatajom ubrzo se pretvorila u odlučan stvaralački stav. Zatomiti sebe i u svojem djelu sačuvati jedino “razumijevanje i samilost za sav jad čovjekov”. Nakon “Ex Ponta” on se kao lirik oglasio još jednom, u “Nemirima” (1920.), ali je u njima lirsku ekspresiju već počela potiskivati naracija.
Podvlačeno grafitnom olovkom.
