Opis
Slava Raškaj (Ozalj, 2. siječnja 1877. – Stenjevec, Zagreb, 29. ožujka 1906.), hrvatska slikarica, kršteno kao Slavomira Friderika Olga.
Njeni akvareli predstavljaju najviši domet hrvatskog akvarelnog slikarstva krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Od svih naših slikara koji su se prije nje bavili akvarelom, imala je najviše osjećaja za omjer pigmenta i vode u akvarelnom postupku. Stoga njezin akvarel, fluidan i lak, predstavlja upravo primjer idealnog akvarela, a jednako su lepršavo uvjerljivi i njezini pasteli. U umjetničkom stvaralaštvu Slave Raškaj mogu se uočiti dvije faze. U prvoj – crtež i boja izraz su čiste opservacije – kristalno jasan doživljaj ljepote prirode. U drugoj slikarskoj fazi, Slavini radovi su najprije izraz impresije, i u tom raspoloženju nastaju njezina najbolja djela – akvareli "Kruške", "Suncokreti", "Potočnice", s transparentnom pozadinom. Opet se vraća motivima u prirodi. Tada nastaje jedan cijeli ciklus pod nazivom "Lopoči" najpoznatiji Slavini radovi pod dojmom slikovitog jezera u zagrebačkom botaničkom vrtu.
Godine 1898. Slava je naslikala i svoj poznati "Autoportret".
Godine 1898. sudjelovala je na izložbi Društva hrvatskih umjetnika u Zagrebu, a pod kraj 1899. i početkom 1900. izloženi su joj radovi u Petrogradu, te 1902. u Zagrebu na izložbi Društva umjetnosti. Također njezini radovi su bili izloženi i na Svjetskoj izložbi u Parizu u svibnju 1900. Slava kao gluhonijema, po ondašnjim zakonima, nije mogla putovati sama izvan Austro-Ugarske, pa tako nije mogla prisustvovati ni izložbama u Parizu i Petrogradu.
O Slavi i njenom akvarelu prvi je počeo iznositi Ljubo Babić. Pisma Slavina brata Jurja Raškaja Ljubi Babiću iskoristio je Matko Peić za svoju knjigu o Slavi Raškaj. No ta pisma nemaju točne godine, koje su slučajno, ili namjerno, pogrješne.
U današnje vrijeme se sve više pojavljuju krivotvorine i radovi drugih autora koji se pripisuju Slavi Raškaj. Cijene Slavinih radova su ogromne danas, te je to i poticaj krivotvoriteljima na nesređenom hrvatskom tržištu umjetnina.