Opis
Povijest hrvatskoga jezika, 2. knjiga: 16. stoljeće
U ovoj drugoj knjizi daje se opis povijesnoga razvitka hrvatskoga jezika u 16. stoljeću, i to opisom razvoja hrvatskih narječja i hrvatskoga književnog jezika. Čakavski, kajkavski i štokavski nisu tri različita književna jezika, nego su tri dijalekatske stilizacije hrvatskoga književnog jezika. Njegovo su južnoslavensko ustrojstvo Hrvati dobili u knjige od crkvenoslavenskoga jezika iz ćirilometodske škole. Taj se vrlo rano, osim u svetoj liturgiji, potpuno otvorio govorima triju hrvatskih narječja. Temeljna je značajka hrvatske jezične situacije mnogodijalekatnost i tronarječnost. Hrvatski književni jezik tijekom njegova razvoja nisu određivala pojedina narječja i njihovi dijalekti kao zasebne danosti, nego komunikacijski suodnosi među njima. Hrvatski književni jezik nije nastao izborom i ustoličenjem jednoga dijalekta, već međuodnosom triju narječja: prvotno su prevladavala čakavska narječna obilježja, a onda su se tomu sve više pridruživala štokavska i kajkavska obilježja. U tome smislu može se zaključiti da je tronarječnost važno obilježje hrvatskoga književnog jezika.
