Opis
IVO VOJNOVIĆ (1857, Dubrovnik-1929, Beograd), po sudu svog brata Luja, bio je intiutivan teatralni genij, nesravnjiv metteur en scene, kojega je demon kazališta… opčinio i ništa se protiv njega nije moglo. Treba međutim dodati: taj ga je demon opčinio u tolikoj mjeri da ni njegov dramski talent često nije mogao ništa protiv njega. Iako Dubrovačku trilogiju Vojnović dovršava izvan Dubrovnika, svijet te drame rodio se u doba njegova dubrovačkog boravka. Postigavši Ekvinocijem ono što je uzalud očekivao od Psyche – zanosne kritike i prodoran uspjeh, dakle, slavu, on je, možda i osokoljen njome, počeo dramski komponirati onaj svijet koji mu je rodio stihove Lapadskih soneta. Dok je u Ekvinociju bio bio na terenu svojih ranih proza, prenijevši čak iz Ksante u kasniju dramu viziju oluje, dotle Dubrovačka trilogija raste ne lirskoj sentimentalno-intimnoj žici njegovih stihova, kojima, iako malobrojnima, započinje novi period hrvatske lirike.
Naslov knjige upućuje na bolnu ljepotu koju je Vojnović otkrio u tihom propadanju čitavog jednog društva, ali i na neke odrednice njegove osobne životne priče.
