Opis
Ako bi se tko začudio što sam odabrao vjersku temu, mogu pripomenuti da me religija zaokupljala od djetinjstva, a i poslije se s njom često sretah u moralnim i filozofskim raspravama. U gimnazijskim godinama, a tada je gimnazija imala osam razreda nastavljajući se na četverogodišnju pučku školu, razdirao me sukob između znanosti i crkvenih dogmi, a s godinama sam postigao zacjeljenje u humanizmu. Jedna od mojih prvih drama Piramida zastala je u grozi pred apsurdom ljudskog stvaralaštva, kad je egipatsko carstvo bilo žrtvovano faraonskoj vječnosti. Odakle ta strahovita moć mistike? Kad su prve ljudske zajednice stvarale simbole, običaje, mitove, religijske kultove i moralne norme koje su osiguravale njihovu opstojnost, kako se to obratilo u njihovo samouništenje? Je li religija pripremala ljudsko poniženje? Ili je svećenstvo sraslo s vladarskim dvorovima odgajalo podanike? Sva mi se ta pitanja postavljahu kad tražih uzroke odvajanja religije i crkava od etičkih korijena.
Budući da je sveta inkvizicija osudila kao heretika i posthumno spalila splitskog nadbiskupa i primasa Croatiae Marka Antonija de Dominisa, pa on pao u dosuđeni zaborav, osjećah potrebu da dramski i romaneskno oživim njegov lik s tadašnjim dilemama, opet aktualnima u totalitarizmima i dogmatizmima 20. stoljeća koji su bujali usporedo s moralnim ravnodušjem industrijske civilizacije. Najviše me privuklo to što je taj veliki fizičar i crkveni reformator nastojao izgraditi europski mir na načelu tolerantnosti, polazištu humanista. Nakon toga tražio sam još starije korijenje humanizma u Hrvatskoj pa stigoh do promicatelja renesanse u Panoniji, ostrogonskog nadbiskupa i primasa Kraljevine Hrvatsko-Ugarske Ivana Viteza i njegova nećaka pjesnika Janusa Pannoniusa, koji su se suprotstavili papinoj anatemi husita i vojnom pohodu Matije Korvina na Češku – a to je značilo odustati od obrane pred turskom najezdom. Budući da su tu pobunu krivo tumačili mađarski povjesničari i njihovi hrvatski epigoni, ponukalo me to još više da u drami i romanu obradim moralni, vjerski i povijesni sukob, vječno se obnavljajući u razlazu poezije i politike. Kako je bio zaboravljen jedan od najvećih hrvatskih prelata i državnika Ivan Vitez, potvrdio mi je jedan zagrebački biskup koji uopće nije znao za njega. Žalibože je konzervativna crkvena struja prešućivala najbolju, humanističku tradiciju.
