Opis
U knjizi su pruženi jasni kriteriji za razlikovanje opozicionalnog ponašanja od ponašanja hiperaktivnog djeteta, te djeteta koje razvija poremećaj u ponašanju. Osobito je dojmljiv prikaz hiperaktivnosti s pozicije djeteta koje se obraća svojem učitelju, te prateće praktične upute za rad. Kad bi nam dijete govorilo, reklo bi otprilike: ne, nisam zaboravio, nego nisam ni čuo. To znači da je previše zbrke u njima samima, koju samo dodatno pojačavamo svojim nejasnim ili preopćenitim zahtjevima. Zato upute koje dajemo trebaju biti kratke i jasne, upućene u pravom trenutku i vezane uz konkretno ponašanje. Autor također ističe važnost osvještavanja pojedinog ponašanja, koje najčešće podrazumijevamo, umjesto da ga izgrađujemo. Prihvaćanje nemogućnosti da se nešto uradi pruža pravo na pogrešku koja je odličan temelj za buduća učenja. Lucidno je istaknuta praksa ignoriranja onih odgovora ili rješenja koja nisu istoznačna, nego možda samo približna. Ignorirajući ih, gubimo važne informacije o načinu na koji dijete razmišlja. Tako gubimo i na bliskosti, koja je preduvjet svakog učenja, naročito u kasnijem školskom uzrastu, u osjetljivoj tinejdžerskoj dobi….
