Opis
Knjiga o Vidriću, moglo bi se reći, označila je vrhunac Barčeva uspostavljanja osobnog metodološkog sustava koji je izgrađivao tijekom dvadesetak godina, od »skice za studiju« Vladimira Nazora (1918.), do monografija o Augustu Šenoi (1926.), Mirku Bogoviću (1933.), te posljednje o Ivanu Mažuraniću (1945.) – ali i u nizu eseja i rasprava o hrvatskim piscima, u kojima je, uz ostalo, već na samom početku svoga književnopovijesnog rada nastojao formulirati i ciljeve svojih metodoloških postupaka izgrađivanih na osnovi svojih stavova i pogleda na smisao i zadaću književnosti.
Naglašenim kritičkim odnosom prema cjelokupnoj našoj tradicionalnoj znanosti o književnosti, Barac istodobno obrazlaže svoje shvaćanje uloge književnog povjesničara: specifičnim metodološkim instrumentarijem osmisliti kroz analizu književnih djela sliku cjelokupnog narodnog života. To je i razlogom zbog čega smatra da nije dovoljno tek sistematiziranje konkretnih činjenica, nego je zadaća literarnog kritičara mnogo kompleksnija. U jednom od prvih članaka o problemima književnosti »Naša književnost i njezini historici« između ostaloga naglasit će kako je osnovni zadatak književne povijesti da »osjeti bilo života« izraženo u književnim djelima(…), »da osjeti koliko se u šumu riječi, imena, djela, dade razabrati kucanje njegovo«, dok će u članku »Između filologije i estetike« nekoliko godina kasnije biti još jasniji. Smatra kako se temeljni cilj književne povijesti ne može svesti samo na filološko utvrđivanje činjenica, kao ni isključivo na estetsko vrednovanje djela, već u prvom redu traži odgovor na pitanje koje je filozofsko značenje književnosti. Drugim riječima, svi oblici i metode pristupa književnim djelima imaju samo jednu zadaću – utvrditi kakvo uopće značenje u našem egzistencijalnom životu ima književno stvaralaštvo.
