Čovjek koji kaže da mu je otok korijen života ima iskustvo imaginacije. Zna kako "živjeti u glavi". Kako maštom i u mašti putovati. Kako umnažati svjetove za čiju mu je materijalizaciju potreban trajekt, barka, helikopter… I nije slučajno da je Dabo kojemu je otok korijen egzistencije, taj prostor misaonog oksimorona odlučio legitimirati riječima Wilhelma von Humboldta "što nije u čovjeku, neće ni izvana ući u njega".
Sol, čipke, more, Velebit, ovce&janjci, nevere, vinogradi, trudni graditelji=težaki, polja, kampaneli, kamen/žalo/amfore, klopotnice, školjke, gromače pa vjera, pastirice, voštanice, žrvan, komin, majka, gumno, bonaca, lovor&krš… Ne radi se o repu nekog paškog Gige. Radi se o motivskom nizu gradbenih elemenata osobne poetike koju potpisuje Ivan Dabo Đono. Za njega uglavnom znamo da je gradonačelnik Novalje na otoku Pagu. O njemu kao pjesniku znamo daleko manje.